| < | lipanj, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pokušaj prvi
...pa na šta izrodi...
Linkovi
Blog.hr
Bljesak.info
Iskon.hr
Moje Vještice
Makedo
Crvena vještica :)
Alessandra
Crna vještica :)
Leonarda
Plava vještica :)
hometown
SMIJEŠAK, MOLIM! :)
Zlatna ribica-part two
- 10:19 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Bijaše mi žao ribice. Moja okrutnost nije bila proizvod zlobe, već kratke pameti. Ali ribicu to nije bilo briga. Na kraju krajeva, vjerojatno ni mene ne bi bilo da me je netko zaboravio u staroj staklenki među cvijećem. Sigurno ste nekad poželjeli da zaustavite vrijeme. I ja sam, tisuće puta! Ali kad se to konačno dogodilo uhvatila me panika. Grozan je osjećaj gledati u nepokretnu kazaljku na zidnom satu, zamrznutu sliku na TV ekranu, ukočenu leptiricu u zraku…Jedina pokretna stvar na cijelom svijetu bila sam ja. A ubrzo mi se pridružila i ribica. Da, da, ovo je bio njen scenarij i odlučila je zasjati u punom sjaju. Ili bar ono što je ostalo od nje… Paučinasta stvar na dnu tegle se pomjerila i uspravila se u svoj svojoj visini (cca 5 cm) i začuo se tihi pisak: «Prokletnice!». Umalo me srce prekinulo! Ne od straha već od smijeha! Očekivala sam munje i gromove a ona se oglasila kastriranim glasićem! To ju je naljutilo. «Smiješ se, vještice! Ostavila si me ovdje bez hrane, pustila si da voda nestane, umrla sam u mukama a ti se smiješ! Vidjet ćemo kako ćeš se smijati kad shvatiš što znači živjeti bez vremena! Meni su 2 tjedna bila vječnost dok sam čekala da me se sjetiš, a tebi će vječnost biti ova sekunda! Morat ćeš živjeti s grijehom na duši, sa krivnjom za čitav ljudski i neljudski rod! Gdje god dođeš dočekat će te muk, tišina, hladnoća koju si ti donijela svijetu, silno ćeš htjeti da i ti staneš, ali nećeš…….» Što je njen monolog dalje odmicao tako je glas postao piskaviji, frekvencije su se penjale do neslućenih visina, a moji bubnjići su protestirali. Nisam to više mogla podnijeti. Uvukla sam ruku u staklenku, uhvatila ribicu u šaku i čvrsto stisnula. Pisak je umuknuo. Lagano sam otvorila šaku i zlatni prah mi prosuo niz prste. Ako već moram živjeti k'o Pale sam na svijetu, nek' bar bude u toj «obećanoj» tišini, a ne uz vrisku neurotičnog kostura zlatne ribice. A tko zna, možda joj nekad naiđem na sestru koja mi ponudi ostvarenje triju želja. Sve je moguće… |
Opet ja!
- 13:44 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
«Ovo je zemlja mojih snova,ovo je nebo puno zvezda, leti se i bez aviona, let iznad kukavičjeg gnezda…» Jesam li nedostajala ikom? Je li itko psovao na moju lijenost? Je li me itko žalio kad me Bog kaznio pa mi natovario tonu posla pa mi nije trebala lažna isprika za nepisanje? :D HONEY; I'M HOOOOOME! Evo, vratila sam se. Do kad- ne znam, ali volja za pisanjem se vratila, malo se i vremena uhvatilo, došlo proljeće (još malo pa i prošlo!), skodnevnica je dobila na šarenilu, ja izgubila na pameti…Sve u svemu: POZITIVA :) Evo vam i jedan tekstić dok ja malo sredim blogić (zastario, vala!) pa se onda vratim (obećavam bez deminutiva! :P)! Pusa svima! ;) ZLATNA RIBICA (dream by trytobe) Općepoznato je da zlatne ribice obitavaju u rijekama, jezerima, morima; dolaze vam kad im se najmanje nadate i kad ih najviše trebate; imaju umilne okice kojima vas pokušavaju udobrovoljiti da ih pustite s udice i kad to (naravno!) ne upali, ponude vam tri želje i priča završi hepiendom (na obostrano zadovoljstvo). E, pa ja nisam bila te sreće! Moja zlatna ribica mi je došla jedno popodne zapakirana u najlonsku vrećicu sa crvenom mašnom uz kratku poruku mog ujaka: «Čestitam!» Nemam pojma na čemu mi je čestitao (nisam ni sigurna da je pravoj nećakinji poslao poklon!), a nisam se ni ribici posebno obradovala (kome treba extra obveza!). Ali šta je-tu je! Prebacila sam novog člana našeg domaćinstva u staru staklenku, stavila je na policu među cvijeće i uspješno zaboravila na nju u roku keks! Jeste li primijetili kako dani brzo prolaze kad imate od-osam-do-četiri posao, svaku drugu večer aktivnosti usmjerene višem stupnju socijalizacije, kratke vikende…? Vrijeme naprosto leti! Jako je nezgodno kad u jednom momentu vrijeme naglo zakoči i stane. To se obično dešava pod utjecajem nekog neočekivanog događaja koji vas podsjeti na nešto što se nekad propustili napraviti, reći, poručiti…Dobar primjer za tu pojavu je, recimo, kad odlučite konačno zaliti cvijeće koje je već na rubu postojanja, pa dok raspoređujete posudice u neki novi oblik uočite praznu staklenku kojoj tu nije mjesto, i dok već psujete u sebi na neodgovornog ljenjivca obitelji, negdje u malom mozgu vam bljesne crvena mašna i poruka «Čestitam!». I vrijeme stane! I kao da se ne misli nikad više pokrenuti. A ukoliko je u čitav događaj uključena i zlobna zlatna ribica-eee, u tom slučaju ste (da oprostite na izrazu) grdno najebali. Jer vrijeme se DOISTA više nikad neće ni pokrenuti. Zaglavili ste u međuprostoru sa skeletom zaboravljenog željomata i skoro uvelim cvijećem. To be continued… |
Izgubljeni dolar
- 11:57 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Jednom prilikom trojica putnika svratiše u gostionicu na večeru. Nakon završenog jela zazvaše gazdu da plate, međutim on nije bio tu te oni ostaviše mladom šegrtu svaki po 10 dolara i otiđoše. Nakon kratkog vremena gazda se vratio, šegrt mu ispriča šta se desilo i predade mu 30 dolara. Gazda procjeni da su putnici preplatili večeru, dade šegrtu 5 dolara i posla ga za njima da im vrati kusur. Putnici nisu daleko odmakli, mali ih brzo stiže i vrati im 5 dolara. Oni svaki uzmu po jedan dolar, 2 dolara dadoše šegrtu za trud i produžiše dalje. Kad se svede računica ispada da je svaki od putnika platio po 9 dolara za večeru i s ona 2 dolara što su dali šegrtu dobijamo: (3x9)+2=29. Gdje je dolar?! Ovu zagonetku sam prvi put čula kad sam bila još toliko mlada da sam sve dijelila na dobro i loše, pravilno i nepravilno, crno i bijelo. Danima sam razbijala glavu nad tim prokletim dolarom i pokušavala ga izvući iz neke skrivene kese. Nešto kasnije sam pronašla izgubljeni dolar u nijansama sivog koje su obojile moj život, i ,umjesto da mi bude drago što se konačno pojavio, osjetila sam neizmjernu čežnju za čistim crno-bijelim kombinacijama. Loša vijest: nema povratka! Crno nikad više neće biti tamno kao nekad, a i bijelo je izgubilo svoju čistoću Ima to i svojih prednosti, naravno, ali u trenutnom raspoloženju mi one nekako blijede. Sigurna sam da ću ih se sjetiti jednog od ovih slijedećih dana, kad mi jutro osvane u malo svjetlijoj nijansi sive. |
Okupacija
- 17:47 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
Dream by Trytobe Večer je mirisala kao obično i ništa nije nagovještavalo da će se u njoj roditi kaos. U dnevnom boravku mojih roditelja odvijalo se još jedno obiteljsko okupljanje i buka se miješala sa dimom cigareta, klizeći na ulicu kroz otvorena balkonska vrata. Galama uobičajena za ovakve događaje smetala mi je. Uspjela sam se izvući od izrabljivačke dužnosti zabavljanja tuđe djece i pokušavala sam pratiti događaje na ekranu prastarog TV-a. Prikazivao se neki američki film iz 80.-tih godina. Sam Bog zna zašto me zaintrigirala radnja te petparačke produkcije. Napeto sam pratila šarene pokretne sličice i tek krajičkom oka sam zamijetila da je svijetlo zatitralo. Već slijedećeg momenta zavladao je mrak. Galama je na čas utihnula. Tamu je proparao glas mog oca: «Ženo, sreća da nisi pospremila one svijeće od Božića, kao da si znala da će nam trebati tri mjeseca poslije». Smijeh iz 5-6 grla uzdignu galamu iz prašine i kao da prizva svijetlo, jer žarulja zablista u punom sjaju. Prebacila sam svoju pozornost sa veselog društva na ekran i ustuknula. Nešto se čudno dešavalo, jer titl filma više nije bio na poznatom jeziku. Slova su oblikovala nepoznate riječi. «Ej, tata, dođi pogledat ovo», viknula sam. Stari se lijeno došetao i namrštio obrve. «Hm, šta si sad zabrljala? Kako si to uspjela pokvarit?». Klasika! Ako nešto nije u redu oko tehnike odmah me proglašavaju glavnim i odgovornim krivcem. Umjesto da pokažu malo razumijevanja za tehničke žrtve mojih eksperimenata sa «popravljanjem» aparata, oni počnu sa nabrajanjem cijena svih radija, tranzistora, pegla koje sam onesposobila u znanstvenom zanosu….Zahvaljujući gostima mimoišla me prodika, ali sam i profućkala priliku da odgledam film do kraja, jer je stari ugasio kutiju i zaplijenio daljinski. Prkosno sam prišla radiju u kutu sobe i upalila ga. Hm, ni on baš nije najbolje fercerao. Ni jedna stanica nije mojim ušima pružala razumljive sklopove. Napokon sam nakon 10-ak minuta šteljenja uspjela uhvatiti slab signal poznatog jezika. Možda bi bolje bilo da nisam, jer ono što smo čuli izvrnulo je svijet naopako… «Dragi građani drage nam Federacije, molimo vas da ne dopustite da vas zaslijepi panika! Istina je da nam je domovina okupirana, ali obećana nam je maksimalna obzirnost i naklonost! Republika Mađarska (?!) je jasno naglasila da o nama ovisi kako će se ophoditi u ovoj situaciji, pa vas još jednom molim da ne izazivate nikakve probleme i da se priklonite trenutnom stanju…» Glas na radiju se počeo gubit i prekidati. Muk u mom dnevnom boravku nije dugo trajao. Svi su progovorili u istom momentu-žene su kukale, muškarci su bili prividno hladni i pod kontrolom. Ja sam izletjela na balkon i ostala paralizirana prizorom. Ulica je bila puna vojske sa oznakama neke nepoznate zemlje. Prisjetih se da je spiker spomenuo Mađarsku. Pa zar Mađarska ima vojsku?! I kakva je ta naša zemlja kad je može okupirat MAĐARSKA! Ruka mi posegnu u džep za mobitelom. Morala sam javiti bratu šta se događa, on možda još ne zna. Trebali bi i okupit ljude pa organizirat pokret otpora. Konačno će se isplatiti što smo godinama morali štrebati brošure iz «Titovih staza revolucije». Pogledala sam na ekran mobitela i šokirala se. Mora im se priznat da su ovi Mađari drama učinkoviti. Okupirali su nas prije pola sata a već će nam uspjeti naplaćivat roaming - na ekranu je pisalo «HT Hungary»… Tu negdje sam se probudila. Javim vam ako se jedne od ovih noći desi nastavak. I mene živo zanima… :) |
Svašta majka rodi...:D
- 12:02 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Članak koji prenosim sam maloprije pročitala na Iskonu i još uvijek mi oči suze od smijeha. Mislim da je to dobar razlog da ga podijelim s vama :) Ne znam kakav komentar dati na ovaj događaj, pa ću citirat moju dragu priju Karin: "Svašta majka rodi, al' kamion ne može!"Romi Mesiću poklonili ukradenu sliku Kada je doznala da je njezina ukradena slika darovana predsjedniku Stjepanu Mesiću, slikarica Slavica Međeri zbog šoka je završila na Internom odjelu bolnice Rebro. Dan prije Večernji list nazvala je uzrujana i potresena slikarica koja je tvrdila da je u novom broju tjednika Globus pročitala da je romski pjesnik Kasum Cana Mesiću darovao njezinu sliku koja je bila ukradena. Slika je, zajedno s osam drugih koje je naslikala, ukradena prošle godine u restoranu Slavonski dukat na Radničkoj cesti. Krađu je već tada prijavila policiji koja dosad nije uspjela otkriti počinitelje, pa je u četvrtak otišla u PU Trnje kako bi obavijestila policiju da je sama otkrila gdje se nalazi ukradena slika. Suprug Zdravko Međeri ispričao je Večernjaku da su je u policijskoj postaji zadržali na ispitivanju od 17.30 do 21 sat te da joj je na povratku kući pozlilo, pa je prevezena u bolnicu. Kaže da je zbog cijele situacije njegova supruga jako preplašena jer su joj u policiji rekli kako bi bilo najbolje da se o svemu tome ništa ne govori zbog umiješanosti Predsjednika. Načelnik Ureda načelnika zagrebačke Policijske uprave Krunoslav Borovac potvrdio je Večernjaku da je policija dala obitelji Međeri takav savjet, ali zato da kradljivci ne bi bili upozoreni jer bi mogli skloniti ostale ukradene predmete. To što je u ovom slučaju riječ o Predsjedniku Republike ništa ne mijenja. Kasum Cana, predsjednik Centra Roma, također je potvrdio da je tu sliku prije predsjedničkih izbora darovao predsjedniku Stjepanu Mesiću i kaže da slika nije ukradena. Rekao je da je on tu sliku također dobio na dar, a kako mjesečno dobije dvadesetak slika kao dar, više se ne sjeća tko mu je tu sliku darovao. Nema ni certifikat za spornu sliku. |
KRATKI OSVRT
- 13:25 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
…na moje postojanje od zadnjeg javljanja…Broj popušenih cigareta: 0 Broj napuhanih promila u krvi: 0 Broj proždranih čokolada: i ovo je 0 Broj popijenih sokova: prestala brojat nakon što sam počela isijavat neko čudno zeleno svijetlo (moguća posljedica radioaktivne borovnice) Broj potencijalnih bijelih prinčeva: 0 Broj kretena na mom putu: jedan ali vrijedan Broj sretnih trenutaka: punooooo, i hvala odgovornima za to! J Broj tužnih trenutaka: isto puno, po jedan za svaki put kad se sjetim da prve tri stavke moraju ostat nepromijenjene još 24 dana. Kad se sve zbroji i oduzme-nije ni loše. Obećavam podrobnije javljanje za par dana! Pusa svima! |
COUNTDOWN
- 12:37 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Dan sedmi, a ja još uvijek živa i neporočna. Bravo ja! :) Mislila sam da ću do sad imati materijala bar za prvo poglavlje knjige, ali ništa od tog. Nisam imala nekih velikih kriza glede čokolade i alkohola jer mi je nedostatak cigareta u prvom planu, a to lako rješavam slamčicama. Živčanje je jako kratko trajalo (sorry, Aless, bila si na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I puno si pričala! :P) i nekako sam puna pozitivne energije. Sumnjičava sam malo prema izjavama da je prvi tjedan najgori. Nemoguće! Mislim da je the worst yet to come. Ali o tom-potom! Eto, nemam više šta za reći. Mogla bih malo žugati na one koji su već poklekli i napeto čekaju da se obrušim na njih….ali neću još, ima vremena. Još 39 dana ;) |
NON SMOKER
- 12:47 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Već drugi dan sam dio nepušačke populacije. Planiram to biti još 38 dana plus nedjelje i nepredviđeni blagdani. Moram izdržati jer sam fakat previše zajebavala one koji su poklekli prethodnih godina, tako da je čitava stvar prerasla u pitanje časti. Uglavnom, mučenje je počelo. Jedan poznanik, okorjeli pušač koji razumije moje patnje, uputio me na stranicu Škole narodnog zdravlja, gdje postoje upute za pomoć pri odvikavanju od pušenja i par stvarčica kojima je cilj da prosvijetle nas, trovače sebe i svojih bližnjih. Njihov program za odvikavanje od pušenja u 7 dana u prvom danu naglašava da stres moramo držati na minimalnoj razini (tu sam prestala čitat jer su mi živci proradili); sračunali su da ako sad prestanem pušiti, za 40 godina ću imat 43800 kerma u padže (pa i nije neka cifra); možete i izračunati koliko ste života izgubili pušenjem (avaj, 453 dana nestala u dimu!). Zaključila sam da kreatori ove stranice nikad nisu pušili i nemaju pojma o čemu pričaju, zato ću vam JA reći koje su 3 stvari neophodne za prestanak pušenja: 1. jako dobar razlog 2. neko na kome možete istresat živce 3. veliki paket slamki za sokove. I to je to. Pis of kejk. Možda sam se malo zeznula što sam u isto vrijeme odlučila objaviti rat čokoladi i alkoholu, ali na muci se poznaju junaci. Ova heroina će vas redovno obavještavati kako napreduje. Na kraju bih mogla napisati i knjigu o svojim iskustvima. Možda netko tu knjigu i objavi, pa ona postane bestseler, pa postanem bogata, pa kupim Tvornicu duhana Rovinj, pa zapalim cigaretu da proslavim pametan poslovni potez... |
Cats and (or) dogs
- 15:09 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Čitam neki dan kako je korisno za dijete da ima ljubimca. Slažem se. Sigurna sam da bih ispala puno bolja osoba da je mama dopustila životinju u stanu. Da, mama, naravno da si ti kriva za konačni rezultat! Šala, šala, ja JAKO volim svoju mamu. To što me nekad izbaci iz takta nije tema večerašnje emisije. Kako odabrati ljubimca? Evo, zamislila sam da sam mama (zamislite i vi, mama ili nadobudni tata, svak' po svom nahođenju J ): koju bih životinjicu izabrala za svoje dijete? Zmije, škorpije i gušteri lete prvi sa liste potencijalnih ljubimaca. Ostaju ptice, ribice, kornjače, hrčci, mačke i psi. Uvjerena sam da bi dijete insistiralo na ljubimcu s krznom, pa lista spada na tri posljednje živine. Izbacujem hrčka (kako god da ga zvali, to je ipak miš!), i, konačno, u završnici ostaju mačke i psi! Sad dolazi najteži dio posla. Da si olakšam, napravila sam liste kvaliteta za mačke odnosno za pse. Evo kako to otprilike izgleda: Mačke 1. Jako čiste životinje 2. Imaju karakter tj. ne daju se zajebavat (odličan izbor ako ste dijete planirali gurnut u političke vode!) 3. S obzirom na zapreminu tijela, u prednosti su nad psima glede količine dlake koju ćete morati kupiti sa trosjeda i omiljene crne veste 4. Isto vrijedi i za količinu izmeta koju mogu potencijalno istrest na perzijski sag 5. Ne grizu namještaj 6. Brzo nauči lekciju o sklanjanju s puta članovima domaćinstva koju su alergični na njenu vrstu 7. U slučaju gladi, opstat ćete hraneći se miševima (ili susjedovim hrčcima) koje vam donese na prag 8. Uštedjet ćete na vodi, šampončićima i ogrlicama za buhe 9. Jako rijetko puštaju glas (ilitiga mjauk) 10. Mirno demonstriraju znak zadovoljstva (svodi se na predenje, bez skakanja i rušenja vlasnika na pod) Psi 1. Vjerni su do bola 2. Ne biraju previše hranu, zadovoljit će se ostacima ručka 3. Ako vas zamete snijeg u Alpama, (ovisno o veličini) otkopat će vam bar glavu (aj, bar ćete disati) 4. Dijete (a i vi) će biti u top formi od trčkaranja za njim 5. Zgodan za istrenirat da vam donese papuče i novine 6. Garantirano će otjerat s praga nepoželjne policijske i sudske službenike 7. Uvijek ćete imat izliku za izaći iz kuće (šetnje mu nikad dosta!) 8. Možete se dernjat na njega kad god vam volja, svakako će vas voljeti 9. Ako ga naučite par trikova, možete dodatno zarađivat kao ulični zabavljač 10. Imat ćete hladno oružje koje ne podliježe zakonu o nenošenju oružja Hm…Je li istina da se psi i mačke ne podnose? Meni bi oboje jako dobro došlo! |
Hell
- 13:38 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Dream by Trytobe Ne znam kako se stvorim u toj Sobi. Samo postanem svjesna da sam tu. Opet. Nikad bez razloga. Ako se i desi da se u djeliću sekunde zapitam: «Zašto ovaj put?», Soba me brzo podsjeti. Njeni zidovi su zapravo 4 velika ekrana koji žive svaki svojim životom. Brze izmjene slika, prizora i boja zasljepljuju u početku. Kad se navikneš, počneš uočavat da su ti slike poznate. Dolaze iz tvoje glave. Soba ne dopušta tajne, laž i prevrtljivost. Malo čudno, jer te od malena uče da su to temeljna obilježja pakla. A Soba je upravo to. My very own Hell. Kad sam prvi put došla ovdje, obuzeo me strah od okova i vječnog ognja. Taj osjećaj davno je iščezao. Soba je sofisticiranija. Ona koristi neizvjesnost i upreže tvoju maštu protiv tebe. Svi smo mi vrhunski scenaristi u izmišljanju mučnih prizora. Ovaj put mi se čini da sam otporna na njene metode. Nekako sam smirena i već se počinjem dosađivati u iščekivanju akcije. Izgleda da je odlučila da mi udovolji, jer se uskoro pojavljuje njen vjerni sluga. Zrak se nastavio zgušnjavat sve dok nije formirao poznat oblik bademastih očiju i odlučne brade. Ah, taj osmjeh. Prvi put kad sam ga vidjela očarao me. Više ne, ja ipak učim na svojim greškama. «Hej, mala, opet si nam došla?» Smijulji se. Znao je prošli put da ću opet doći. A zna i sad da nam ovo nije zadnji susret. «Eh, pa ne mogu ja dugo bez tebe. Zar me se nisi poželio?», odvraćam, sigurna u sebe. «Pa i ne baš. Nekako mi više nisi zanimljiva, postaješ dosadna.» Nisam očekivala ovaj odgovor. Do sad se naoružavao ljubaznošću i laskanjem. Ovo je neka nova taktika. Oprez, mala, oprez! «Šta je, maca pojela jezik? Pa nisi valjda mislila da će ova naša igrica trajati u nedogled. Moje strpljenje je ograničeno. A i tvoj Spasitelj je već na rubu živaca. Izvlačio te bezbroj puta. Ni njemu nije jasno kako već jednom ne naučiš.» Nešto nije u redu, sve je drugačije nego prije! «Hajde, idemo. Pokreni se! Ma daj, čak ni ti nisi toliko glupa da misliš da je ovo TO! Put do dna je dug, ovo je tek predvorje». Ovo nisam planirala! U prijašnjim verzijama već bih bila budna, Svjetlo bi me izvuklo. Šta sad čeka? Zar je stvarno odustao od mene? Jesam li ovaj put pretjerala? Molitve su mi preplavile mozak. Obećavala sam da se neće ponoviti, ovaj put ću se jače truditi da postanem i ostanem dobra osoba. Stvarno! Samo me izvuci! «Ne vrijedi, mala. On te ne sluša više. Prepustio te meni. Jest Svemoguć, ali mu strpljenje nije jača strana». Grohotom se smijao svojoj dosjetki. Lice mu se smrzne kad je vidio osmijeh na mom licu. Sinulo mu je da je pogriješio. Nije pametno zbijati šale na račun Svevišnjeg, ne, ne. Strop sobe se otvorio i željno očekivano svjetlo se spustilo ne mene i počelo me izvlačiti. Mahnula sam s visine bademastim očima i već slijedećeg momenta sam bila u sigurnosti svojih plahti. Zlotvorove riječi su mi odzvanjale u ušima tok sam tonula u opuštajući san. Nisu me zabrinjavale. Kad se njegovo «Do viđenja, mala» dogodi, bit ću spremna. |
Za moje dijasporiche
- 15:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Dedicatet to Yomalas Moji Su Drugovi by Bajaga Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu I ja sam selica pa ih po nekad sretnem u letu Da l` je to sudbina, il ko zna šta li je kad god se sretnemo, uvek se zalije uvek se završi, s nekom od naših pesama Moji su drugovi žestoki momci velikog srcai kad se pije i kad se ljubi i kad se puca gore, od Alaske do Australije kad god se sretnemo, uvek se zalije uvek se završi, s nekom od naših pesama Da smo žvi i zdravi još godina sto da je pesme i vina i da nas čuva Bog da su najbolje žene uvek pored nas, jer ovaj život je kratak i projuri za čas! Za moje drugove ja molim vetrove zu puna jedra puteve sigurne, a noci zvezdane i jutra vedra da l`je to sudbina il`ko zna šta li je kad god se sretnemo uvek se zalije uvek se završi, s nekom od naših pesama Konačno mi je svanulo da se neki dijelovi života ne mogu iznova proživjeti. Bitka vođena između grubih činjenica i iluzija koje su se grčevito borile za dah, bila je žestoka, okrutna. Kraj je ipak došao. Počivale u miru, drage moje zablude, ispunile ste svoju časnu zadaću. Preživjela sam. Nisam izašla praznih ruku iz okršaja. Okićena sam medaljama uspomena i njih mi nitko ne može uzeti. A uspjela sam ubaciti i špijune u neprijateljske redove. Svakodnevno me moji generali uspijevaju vratiti u taj izgubljeni svijet. A ja njih vučem u moj… Dragi moji, falite mi! Sad znam da 400 kilometara i nije tako mala udaljenost; znam da se neke riječi moraju izgovoriti da bi oživjele, iako su nekad odzvanjale i u tišini; znam koliko su važni oni mali, svakodnevni, nekad tako nepravedno nezamijećeni zajednički trenutci… Ali znajte i vi da neću dopustiti da mi se medalje otkinu sa revera, niti da mi se uši zatvore za riječi koje odzvanjaju u tišini. Zato, molim lijepo - bez suza u krajičku oka! Još smo uvijek na istoj planeti! :) - 10:52 - Komentari (5) - Isprintaj - # · Šmrc, :-) (jomalas 19.01.2005. 14:18) · dobro je... (suzette 19.01.2005. 14:56) · 'I guess when you're young, you just believe there'll be many people with whom you'll connect with. Later in life, you realize it only happens a few times.'...isti bih tekst i ja svoji dijasporicima posvetila... (makedo 19.01.2005. 16:33) · eeeeeeeeee mala svaka čast. Bit će od tebe nešto u životu,prava si SKORO NAJDRAŽA (SKORO NAJDRAŽI 19.01.2005. 21:55) · Eeeee pa biće od tebe nešto, još da ovo malo propričamo za šankom (može i sava 123/5) ili ti ga pijanski prokomentiramo, prava si SKORO NAJDRAŽA :-))) (Skoro najdraži 19.01.2005. 22:06) |
Once upon a time
- 14:58 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
« Ne jedem ni podgrijanu juhu», reče ona i zatvori vrata.» Nekad davno, kad naša generacija nije bila ni u planu, Muškarac i Žena odlučiše da su dovoljni jedno drugom i proglasiše stanje monogamije. Da bi svoju odluku potkrijepili papirima (i u to vrijeme birokracija je bila jako bitna stvar), sklepaše na brzinu pojam institucije braka, složiše se da je lozinka «Uzimam!» prikladna da otvori vrata te čudnovate organizacije, postadoše počasni članovi i prepustiše se blaženstvu sigurnosti novih okova. Nije prošlo mnogo, Muškarac (naravno da je on odgovoran za sve zavrzlame!) se pokuša sjetiti kako je bilo prije Sigurnosti. Unervozio se, tražio po starim ladicama svoje glave davno izgubljena sjećanja, ali je nalazio samo prašinu. Nije razumio Ženinu ravnodušnost prema njegovim pitanjima, pa se u njemu ubrzo probudi sumnja. Možda Žena zna da je za njega bilo bolje prije Sigurnosti? Prkosno je stao pred nju i iznio svoje optužbe, zanemario njene suze i preklinjanja, strgnuo okove i potrčao u naručje Slobode. Ubrzo ga zahvati stara bolest zaboravljanja i poče se pitati: «Kako je izgledala Sigurnost?». Izađe iz okrilja Slobode i potraži Ženu. Priča ima bezbroj završetaka. Meni najdraži je iskazan u prvoj rečenici. Kako će izgledat vaš-ostavljam vam na izbor! :) |
26
- 14:28 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Sretan mi rođendan, sretan mi rođendan, sretan mi rođendaaaan.... Službeno je. Od jučer sam bliže tridesetoj nego dvadesetoj. Da znate, nije uopće strašno. Nije se zemlja zatresla, nisam dobila sijedu vlas, ne hvata me reuma...Nekako se ne osjećam ni odgovornijom ni mudrijom. Maloprije mi frend kaže da je obilježavanje rođendana glupost, da slavimo korak bliže smrti. Da se njega pita izglasao bi se zakon kojim se zabranjuje živjeti poslije 60-te godine, jer do tad što smo napravili-napravili, život postaje besmislen. Ja se ,vala, ne slažem. Slavimo što smo dogurali tako daleko, a planiram gurat i poslije 60-te. Samo nek' je u zdravlju i veselju. Zato, ljudi, slavite svoje rođendane. Nećete nikad biti mlađi nego sad! :) |
Unukotitis
- 13:59 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Evo, prošla je još jedna godina. Slijedeći mjesec će bit kritičan za moje duševno zdravlje. U njemu ću staviti još jednu recku na kalendar mog postojanja. Službeno ću postat godinu starija. To ne bi bilo tako strašno da moja draga majka ne vodi i svoju računicu. Ove godine je dodala novi argument našim siječanjskim raspravama. Tako me dugo strah te rečenice. A ona je jutros zazvonila pri ispijanju prve kave i čitav dan okrenula naopako. Nakon prvog gutljaja majčica me nevino pogledala i rekla: «Znaš, ja sam u tvojim godinama rodila tebe». BBBUUUUMMMMMM!!!!! A onda tišina. Čekao se moj komentar. Uzalud sam se pripremala godinu dana na to. Ona je ipak nepogrešivo ubola u trenutak moje nespremnosti i ja sam samo procijedila : «Znam». I sami ste zaključili da moja stara boluje od unukotitisa, ilitiga potrebe za malim, slatkim bićima koje će vodati po parku i hvaliti se svojim prijateljicama koje su bolovale od iste boleštine, ali su, srećom za njih, imali dovoljno dobru djecu punu ljubavi koja su ih spasila i darovala im neophodni lijek. Moja mama nije jedna od tih sretnica. Ona je izrodila boeme, hedoniste koji misle samo na sebe i nije ih briga za prave životne vrijednosti kao što su suprug(a), djeca, odgovornost, pravi smisao postojanja (ah, da samo vidite kako joj se oči sjaje dok priča o tome. Dođe mi da istrčim na ulicu, zgrabim prvo muško i odvučem ga k matičaru. Srećom, taj trenutak slabosti brže prođe nego što dođe)! Ja sam u negdje (jako duboko!) u dubini duše tradicionalist. Želim muža, djecu, pelene, tuđe prljave čarape, svekrvu koju neću podnositi….Ali ne još! Tek sam završila studij i počela zarađivat svoje novce (slažete se sa mnom da 2 godine spadaju u vremensku dimenziju «tek»?), imam još 33 rate kredita za otplatit, toliko toga još nisam vidjela, doživjela, iskusila i okusila. «Ali, draga, u dvoje je sve to ljepše!», kaže ona, ali zapravo misli u troje, ili još bolje u četvoro. I onda počinje meni «najdraži» dio konverzacije. «Znaš li da se Marijin sin vratio iz Amerike? Kako je to drag dečko! Mogla bi ga ponekad izvest u grad i pomoć mu da se prilagodi.» Kako da ne! «A Slavka sam vidjela neki dan na tržnici, kako se proljepšao! Pa nisi mi rekla da je upisao magisterij?» Briga me za njegov magisterij koliko i njega za moj kredit. «Mogli bi popodne kod tetke na kavu, odavno nismo bile». Aha, jedva čekam da vidim kojeg susjedinog sina je ovaj put pozvala na kavu u istom terminu (naravno, sasvim slučajno!). Nekad davno sam se borila sa njom u ovakvim momentima akutnog napada. Onda sam prestala. Skužila sam da njoj puno znači da to kaže, a mene ne košta ništa da prešutim. Skoro ništa. Monolog je trajao nekih pola sata, stoički sam to otrpjela, obukla jaknu i zbrisala na posao. Prije pola sata stigao mi je SMS od Igora. Kaže da će doći po mene u 20 sati i da mu je baš drago što ćemo se konačno upoznat. I da pozdravim mamu. Moram li napomenut da ja nemam pojma tko je Igor? O, Bože… |
A sad svi skupa:
- 10:01 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Dashing through the snowIn a one horse open sleigh O'er the fields we go Laughing all the way Bells on bob tails ring Making spirits bright What fun it is to laugh and sing A sleighing song tonight Oh, jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh A day or two ago I thought I'd take a ride And soon Miss Fanny Bright Was seated by my side The horse was lean and lank Misfortune seemed his lot We got into a drifted bank And then we got upsot Oh, jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh yeah Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Dashing through the snow In a one horse open sleigh O'er the fields we go Laughing all the way Bells on bob tails ring Making spirits bright What fun it is to laugh and sing A sleighing song tonight Oh, jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh A day or two ago I thought I'd take a ride And soon Miss Fanny Bright Was seated by my side The horse was lean and lank Misfortune seemed his lot We got into a drifted bank And then we got upsot Oh, jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh yeah Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh Jingle bells, jingle bells Jingle all the way Oh, what fun it is to ride In a one horse open sleigh SRETNI BLAGDANI! :) |
Jelena V.
- 13:09 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Fiction by Trytobe Jelena V. je i ovo jutro kasnila na posao. No, ona se nije zamarala time. Često je isticala da je i pri rođenju kasnila i da joj je time život određen. Dok je tražila mjesto za svoju staru bubu na pretrpanom parkiralištu, kroz glavu joj prokaska da je opet zaboravila platit račune i da je krajnji rok istekao prošli tjedan. «Ma nema veze, sutra ću», promrmlja sebi u bradu i bez grižnje savjesti se uparkira na mjesto za invalide. «Gospođice V.!» Jelena se ukopa u mjestu. Nadala se da će uspjeti proći neprimjećena kroz mramorni hol, ali oštar povik Debelog joj sruši iluzije. Duboko uzdahne, namjesti zavodljivi osmijeh br.6 i lagano se okrenu. Obrve joj se skupiše u čuđenju. I Debeli se smiješio. To u svoje 4 godine rada u tvrtki još nije vidjela. «Draga gospođice, već sam se zabrinuo za vas. Znam da se baš ne snalazite u prometu, i već sam pomislio da vam se nešto desilo.» Jelena se smeteno promeškolji i uspije protisnut da je sve u redu. Debeli još šire raširi mesnate usne. «Ovo neće na dobro izać'!», pomisli Jelena, protisnu pozdrav još uvijek nasmiješenom portiru, i brzim korakom se uputi prema liftu. Novi šok dočekao ju je u uredu. Očekivala je hrpu neriješenih predmeta na svom stolu, ali umjesto toga radnom plohom je dominirala šalica još vruće kave. Gospođa L. je razdragano pozdravi: «Jelena, stigli ste. Nadam se da se nećete ljutit što sam vam prčkala po stolu, ali sam si uzela za slobodu da vas malo rasteretim. Preuzela sam neke vaše slučajeve, nije zdravo da se zatrpavate poslom». Jelena velikim naporom uspije zatvoriti usta, razbistriti pogled i fokusirat se na gospođu L. Je li ona stvarno izgovorila te riječi? «Evo, napravila sam nam i kavu, da ugodno započnemo radni dan!», nastavi svoj monolog klon gospođe L. («Jer ovo ne može biti ona!», grozničavo je mislila Jelena), i pruži joj šalicu sa najnevinijom izrazom lica koji je Jelena ikad vidjela. Zvuk telefona trznu je. Podiže brzo slušalicu. «Gospođice V.? Budite ljubazni pa dođite do mene. Hvala.» Panika joj zavlada razumom! Šef je nikad nije osobno zvao. «Šta li hoće? Možda je ipak primijetio da nisam predala izvještaj za prošli mjesec? Ili traži opravdanje za one račune od prošlog tjedna? Ili…», razlog za razlogom joj je prolazio kroz glavu dok je koračala dugim hodnikom prema crvenim vratima (zar nisu u petak bila smeđa?). Lagano pokuca i pritisnu kvaku. Glavni ustade iz svog kožnog naslonjača i krenu prema njoj. Jelena ustuknu pred njegovim osmijehom (zar i on?!). «Dođite, gospođice, sjedite, moramo o nečemu porazgovarati», reče Glavni i pokaza joj na naslonjač nasuprot njegovom. «Aha, tu smo!», pomisli Jelena, «zato su svi fini! Dobivam otkaz pa svi likuju. Koji su to licemjeri, smiju mi se u oči bez imalo srama, ali neka doći ću i ja na svoje…». «Gospođice?», prenu je njegov glas, «prihvaćate li? Znam da je malo neočekivano, ali ja stvarno mislim da ste vi prava osoba za to mjesto. Odgovornost je veća, ali je i plaća u skladu s tim. Naravno, dobiti ćete i službeni auto na korištenje i plaćeni mobitel. Molim vas prihvatite ovo unapređenje, zadužili biste nas time!» Jelena poprimi boju praznog lista papira. Zar se ovo njoj dešava? Je li moguće?! Dobiva unapređenje?! Konačno malo sreće da se i njoj nasmije! Poče se glasno smijati dok je izgovarala riječi zahvale. «Da li bi Glavni zamjerio ako sad zavrištim od sreće?» pomisli. Izgleda da je to izgovorila na glas jer on dobrohotno klimnu: «Samo izvolite!» Napunila je pluća zrakom, otvori usta i pusti glas. Ali to nije bio njen glas. Nekako je više zvučao kao - …bip…bip…bip…. Jelena V. je i ovo jutro kasnila na posao. |
Pevaj, sestro!
- 15:38 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Jeste bili ikad na cajki? Trebe po stolovima, razbijanje čaša, bratstvo i jedinstvo u ranim jutarnjim satima…? Niste? Ni ja! A imam želju jaaakuuuu (isprika Sevi zbog plagijata!) Iz vikenda u vikend maltretiram (bez pretjerivanja!) ekipu da odemo na takvo mjesto. Maltretiranje je urodilo plodom, smilovaše mi se, i u subotu me odvedoše u jedan od centara za ciganluk. Pripremila sam sve svoje osjete za eksplozije zvukova, boja, raznoraznih fizionomija….koje razočarenje! Dočekala me obična kafana sa mrkim licima koje nije uspjela razvedrit ni prsata pevaljka, ni rakija u čašama. I moje lice u tren poprimi isti mrki izraz. Očekivala sam prizor iz Kusturičinih filmova, a dobila sam scenu iz Vile Marije. Strašno!Ne znam zašto uopće želim pohoditi takvo mjesto. Valjda zato što odaju dojam krajnje bezbrižnosti, slobode i neopterećenosti snobizmom…malo filozofije u svrhu opravdanja ;) Ovom se prilikom, zapravo, želim ispričati mojim dragim prijama što trpe moje sociološke eksperimente ;) i obećati da ću ih poštedjeti jedno vrijeme. Naglašavam: ne zauvijek, samo dok se ne oporavite. Jer još uvijek imam želju jaaakuuuu….. |
Buđenje
- 11:29 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Fiction by Trytobe On Nervoznim je pokretima prao ruke nad bijelim umivaonikom. Tragovi prljavštine slijevali su se niz porculan i u kovitlacu nestajali u ždrijelu slivnika. Činilo mu se da i Njegov život otječe skupa s tamnim pramenovima nečistoće. Možda bi tako bilo i najbolje. Definitivno bi bilo najlakše! Ali u Njegovom životu ništa nije bilo lako. Kako se mogao nadati da će drugačije biti u smrti? Pogled mu kliznu prema ogledalu. Jesu li to još uvijek Njegove oči? Čemu produžavati agoniju? Nema smisla. Pola godine je konačna presuda. Pola od toga bit će u znaku patnje. Pola od toga u znaku mraka. Bolje pobjeći sada. Spasiti Nju. Svoju bol može podnositi, ali Njenu ne. Ona će razumjeti. Možda ne odmah, ali s vremenom….Shvatit će da je tako najbolje. Za oboje. Da, tako će učiniti. Preduhitrit će zvijer u sebi i otići pod svojim uvjetima. Sklopi oči i ukaza mu se Njen lik. Hvala, mila, za sreću koju si mi dala. Ovo je moj poklon tebi… Ona Čula je ključeve kako zveckaju negdje u dubini torbice, ali ih nikako nije mogla napipati. Ništa čudno. Ta potraga pred vratima je vremenom prerasla u mali ritual. Lice joj obasja smiješak. Da je On kraj nje ponovio bi svoju lekciju o organiziranosti i redu. E, danas će ga iznenaditi. Otišla je s posla ranije da spremi nešto posebno za ručak, zapali svijeće, položi mali znak pažnje na Njegov jastuk…Pa ne slavi se svaki dan X-ta godišnjica! Je li On zaboravio?! Napet je u zadnje vrijeme…vjerojatnu problemi na poslu. Ali nije važno! Danas će se opustiti i uživati u svojoj ljubavi. Hvala ti, Bože, na Njemu! Konačno! Brava popusti i prvo što je s dovratka ugledala bila je Njegova jakna prebačena preko stolice. Već je stigao?! Nasmija se. A Ona je mislila da je zaboravio…Na prstima se ušulja u prazan dnevni boravak i produži prema sobi. Prođe joj toplota niz kičmu kad ugleda Njegovu kosu kako se prosula po jastuku. Spavalica…Usnama dodirne hladno čelo, i sa čuđenjem pogleda još uvijek sklopljene oči. Probudi se, mili, molim te, probudi se… |
Dosta je...
- 12:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Zar ne misliš da bi bilo vrijeme da mi kažeš kako stvari stoje? Hoće li ti ikad dosaditi da igraš te svoje igrice u kojima ja redovito gubim? Ili čekaš da ja napravim rez… Nadaj mu se uskoro, dragi. Previše se toga nakupilo, i u srcu i u glavi. Previše sumnji, suza, nepoznatih parfema na tvojoj koži, previše upitnika koje trpi ovaj papir. Dosta je. Ja više ne mogu. Potrebno je samo malo snage da pokopam ove zajedničke godine. Malo više da ih spriječim da uskrsnu. Ali izvedivo je. Inventura života s tobom pokazala je deficitarno stanje na računu mog srca. I razum je pri kraju snaga. Je li moguće da to ne vidiš? Priznajem, glupo pitanje. Naravno da ne vidiš! Ti nisi čovjek kojeg volim. Moja je greška što nisam primijetila kad se On povukao i prepustio mjesto tebi. Kriva sam i što sam vjerovala da će Ga moja ljubav vratit. Kriva sam što sam dopuštala toj vjeri da predugo diše i jača. Dosta je. Ja više ne mogu. Nadam se da ćeš imati dovoljno poštovanja da me pustiš da bar mirno odem. A opet, možda previše tražim. Znam da ćeš se borit svim svojim silama da ostanem. Iznova ćeš regrutirati sve svoje laži, obmane, prazna obećanja, grešne zakletve. Gospodar u tebi se neće tako lako odreći pokornog sluge. Ovaj put bit ću pametnija. Neću dopustit nadi da mi prebaci veo preko očiju. Jer, dosta je. Ja više ne mogu. |
Još je živ! :)
- 11:54 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Danas mu je prvi rođendan, a izgleda ljepše nego ikad! On je prva stvar koju vidim ujutro i zadnja koja je me milo ispraća na kraju nemilog radnog dana. Podnosi sve moje mušice, hrabro se bori protiv dimne komore koju moje kolege zovu ured, i uporno cvjeta, cvjeta, cvjeta…Naime, radi se o mom Anthurimu. Dobila sam ga poklon pri useljenju u novi ured i još je tu! NEVJEROVATNO! Znam, znam, većina će vas reći: «Pa što je tu tako uzbudljivo?!» Ja sam osoba čiji je kaktus obolio od nekakvih plikova i uginuo; jednom prilikom sam odlučila brinuti za jabuku u djedovom voćnjaku, i, naravno, s tog drveta nikad više ploda ne vidjesmo; stara je odustala od stavljanja živog cvijeća u moj životni prostor jer…no, do sad ste već shvatili zašto. Ali ovoj se biljčici iz nekog razloga sviđam! Čak se ni ne trudim posebno oko njega, zalijem ga kad se sjetim, ne pričam mu (nemojte se smijat, znanstveno je dokazano da se to biljkama sviđa i da im pogoduje!), ne ubacujem nikakve Cvjetale ili štajaznamkakveveć proizvode…a ipak je još tu. Ili možda baš zbog toga? Možda je moj cvijet vuk samotnjak u svom svijetu? Možda bi ga extra briga gušila i lagano ubijala? Možda je nekako poprimio moje osobine ili je slučajan splet okolnosti što smo naišli jedno na drugo? Kako bilo da bilo: Sretan rođendan, mali moj, i cvjetao ti meni još 100 godina! |
Kako iz kojeg kuta gledaš...
- 15:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
« (grč. Charasso) zbroj osobina i svojstava kojima se neki čovjek, neka stvar ili pojava odlikuju; trajna osobina volje i načina djelovanja nekog čovjeka koja ga čini onim što je, tj. različitim od svih drugih ljudi; u užem, psihološkom smislu: trajnost, stalnost i dosljednost u volji, načinu djelovanja; znak, obilježje, bitna oznaka, osobitost, osobita odlika, osobina, značajka, svojstvo; priroda, narav; …» Tako kaže Klaić. A valjda on zna…. Vrijedi li poslovica «Koliko ljudi toliko ćudi» ili ipak postoje neke šablone u koje se može svrstat svatko od nas? Ja sam se nekako ufurala da sam posebna, unikatna, neponovljiva…jesam li spomenula i skromna? :) Moja stara se slaže sa mnom. Ali iz njenog kuta to izgleda malo drugačije. Često raspravljamo o karakteru. Mom, naravno. Ona kaže da po tom pitanju imam nula bodova. Kad sam je zamolila da mi predoči napismeno kriterij ocjenjivanja, podivljala je i rekla da sam uz to još i bezobrazna. Eto vidiš, rekoh, i to je karakterna osobina, znači ne mogu biti bez bodova! Po njenoj reakciji zaključila sam da neke osobine imaju i negativne bodove i da sam trenutno, po njenoj tablici, u debelom minusu! Hebi ga, mora i to netko… |
Think pink!
- 11:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Čvrsto sam odlučila da mi ništa neće ovaj dan pokvarit! Ni kiša, ni prazan akumulator, ni slomljen kišobran, ni kašnjenje plaće, ni.... think pink, mala, think pink! |
3...2...1...GO!
- 11:31 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nagovarali su me i nagovarali,a ja se borila i borila.....na kraju se ispostavila istinitom ona dobra stara: " I dva loša ubiše Miloša". I eto,sad sam tu. Ali likovi iz prve rečenice to ne znaju...nek me traže! Nije ni Miloš za bacit! ;) |